dok dodirujem ti tjeme
čitam ti pjesme u očima
prihvaćam izazov
plavog vjetrovitog sna
dubokog i mračnog
prokišnjavam ljepotu
i slušam srce
prašnjava tišina
ostaci mora u pogledu
ugodno tužni kut sobe
skriven od prolaznosti
neumorna daljina
i sutra
bjelina težine skučenog dana
u ormaru prepunom briga
dere tlo vrganjsko
oštrina dugova prošlosti širi se kroz vene nakrcane uskim podvizima
škripi sloboda prašnjavog uma
epilog u sreći
divljoj
napukloj čaši straha
krije vratolomne misli
otpali su listovi skrušenog dana
trideset godina prolaznosti i još pokoja rijeka mljevenog ulja
bruji u riječima spodobnih junaka
potlačenih krezubih gubica
ljutih igara
oštrih noktiju
kutevima slobode
otrgli su se mirnoći postojanog kašastog gustiša
upijaju pjenu nove zore
griju ruke na obzoru potisnute strasti
svijest je u nama
odlazi sa nama
dolazi u trudnoći velikih mudraca
na čekanju se sudaraju dvije osamljene klupe
pored palmi sutrašnjice
očovječena gruba tiha stvarnost uma
iskrojeni prividi grizli su oči
posustajanjem slabašne vrline
igra stavova
postojeća razmišljanja
koja naziru svilenkast kraj
posuđena mjerila
vide se u nama
nepronađena poraženost
osnovna veličina
sukob polnih oznaka
sinkronizacija blijede tuđine
suha koža
mast
nemir
žudnja
nemilosrdnost
ljubav...
Jutro zamagljeno gustim dimom
zrak prekriven prašinom
još samo jedna mala ulica spava
Na licima ljudi nazire se tišina
okruženi mehaničkom bukom
primaju se posla
I šute
odaberi svijet koji ništa ne obećava
baci se na igru visećih mogućnosti
otkrivenih predrasuda
dekodiranih osjećaja
u trenutku svijesti
prepusti se svemirskoj nutrini
nepovezanoj situaciji
odbjegloj animaciji
i budi tu
sirove ravnice pouzdanosti
opremaju misli podatnim usvajanjem mira
okrenutog neistaknutog oblika
neznanog mirisa i okusa
brzih noći
svježih ljuski prividnih organizama
uigranih pečenim komadićima znanja
oduzimamo se ugrabljenim odlutalim trenutcima
oduzimajući ih sebi
vraćajući trećinu zaboravu
u sjeni
mislimo o platnenom žaru razvijene klice
privatnom djelu gorostasnog mrava
odajemo ostatak krijesnicama oštrog svjetla
opraštamo osjećaje usjekle na mekanim kamenčićima
prozirnim pogledima
uplićem se u negaciju potvrdnih riječi
korake na svježem betonu
obilježavam tišinom
ne želim vidjeti stvarnost
gasim svjetlo
ne želim čuti ništa osim glazbenih ostataka zvuka
koji mi šire snove
odmjerenost odnosnih pitanja
uvučena potrebna slika u mozgovima
maskirane istine okreću smijer
do nas dopire zatomljeni odaziv
gledamo nepostojeće stanje
umješano izmjenjenim realnostima
prešućena okolnost spremljena je na sigurno
dok se čuva drugačija istina
nadolazeći k nama
suhi izvor ljepote
na rubu okruglog dana
skori prelet ptice
ostavljen dio želje
sve je mirno sada
predanost mislima
u bistroj mašti
rastapam gnjevni svijet
odmičem ljepljivoj sljepoći
odlazim u očaj
na trenutak
da budem s njima...
filmskim blještavilom
svjetlucavim predmetima
izmaštanom slikom
sve guguče od nepoklonjene pažnje
zamjena za njega, nju
i dalje nesakriveni unutarnji sjaj
bolno i s ljubavlju ulašten
odraz šalje u neprekid
pozamašno obuzima prostornu duljinu
lica su jednaka
izraz tanak
futbalska lopta
obojana šarama duge
mahnito je letila
s jednog kraja zelene livade na drugi
žurio si s prijateljima
na još jedan susret u šumi
okupan vrelim zrakom
koji je isparavao s pregaženog tla...
osušena košpica
lišće zgrčeno
razlozi sa ostanak
nisu tu
ukazao se mrak
sneno dočekujem zoru
treperim na vjetru
grije me toplina obližnjih kuća
lice sakriveno
vire samo oči
što gledaju tražeći sunce
opet se budi vedrina
mirisma naslućujem
tvoj pogled
ravno u srce
otkriveni komadići zbilje
vidjet ćeš me u sutonu
u crvenilu noći
u okusu voća
u obliku mora
na vrhu nosa
ostavljam ti poljubac
kamenito ozidani prolazi
hladnoća dopire iz zidova sluha
nepobjediva gluhoća
želje su san
stvarnost je gruba
umekšana stolica
smjestila se u srcu
gdje ću te čuvati
a sada smo glasni
prošao je san
želje su stvarnost
robotski vs. spontano
Od kad sam tu, na sadašnjem poslu, muku mučim sa spontanošću i robotikom. Gdje god se okrenem sve me tjeraju u normativne kalupe, čim malo izvirim vani, eto ti nekoga da mi čita bukvicu na temu što se smije a što ne smije. A ja uzaludno vrištim: 'Nisam robot, čovjek sam!!!'
Ako postoji neki recept po kojemu se stvari odvijaju od jutra do sutra točno u detalje, a izgleda da ga svi znaju osim mene, onda se pitam s koje sam ja to planete, ili bolje, s koje su ONI to planete!? Meni ja taj recept stran, uopće nemam potrebu ponavljati iznova iste riječi, praviti iste grimase, slijepo slijediti pravila, i oglušivati se na unutarnji glas koji kaže: 'Ovdje je pretijesno, daj malo prostora...!'
A sad u skladu s postom evo malo robotične poezije:
hm, kad bolje razmislim ne padaju mi na pamet nikakvi robotični stihovi, a da pitam nekog robota?!
razgrćem plodne grane
gusto grmlje
stazama vitkog drveća
plovim kroz daljine
okrećem poklopce
rušim zidove
zavirem u rupice
mičem planine
zrak je čist
samo nema ničega
otkotrljat ću se
dolje
dok me ne uhvati
odjek tvojih misli
sada sam kao kuglica skupljena
da se raspršim
pred obzorima htjenja
eh, neka napišem neki post, malo poezije za svoju dušicu:
mirujem
istovjetno osjećam drhtureće mjehuriće
tvojih prstiju
prolazeći kroz sjenu riječi
dobacujem ti tek olupinu misli
zadržavam sjaj u očima
mičem se postepeno dodirujući tvoju svijest
odlazim od strepnje
ne izmišljam uništeni svijet
koji će me zaštititi
on je tu u meni
i stvaran je
kao i ja
okraj daška nesuvislog sna
budi me poziv unutarnjeg postojanja
zablude se kidaju
odgovaram na poziv
strašno je biti u kavezu
kad možemo slobodno plutati
frekvencije se izjednačavaju
zašto lagati kad
istina oslobađa
sloboda je prirodno stanje duha
pustinjska lica
grče se pred smjelošću dnevne tišine
vjetrovita masa pomiče pješčane sate
uranjamo u zlatno polje
odlazimo od straha
razdvajamo se
spajamo se
pogledma
nisam više tu
skrivam se od samoće
poričem sve minute
odustajem od borbe
aktualno prolazi
smjenjuju se dolasci
priprema za novi svijet
okret prema svibnju
noćni pupoljak
procvjetao je
u kišnom trenutku
sada mijenja boje
odlazak tvrdih načina
mjesta ima na pretek
niču nove misli
tope se osjetila
nekako mi ne ide poezija
u zadnje vrijeme
mi je odbojno
izražavati se u stihovima
stalno mi na pamet dolaze
stari, već ispuhani stihovi
nisu mi zanimljivi
tražim nešto novo
još neotkriveno
sad sam na putu otkrivanja
odbrojeni recitali
zvjerski pogled hladnoće
zasluge pronalaze mrvice kruha
učestalost patničkih elemenata
mješa se sa izgorenim željama
osjećaj koji spava
zatrpan mnoštvom isprika
ne dopuštajući porivi ropstva
tope se od unutarnjeg sjaja
kraljevskih ogledala
na stepenicama svježine
odmjerali su pogledima
drveća kojekakvih oblika
mantajuća zvjezdanost
primjerci zajedništva
ugasla su svjetla
otkinute grane
ne družimo se više
leteći u šaljivoj zbilji
sad sam sama
odvojena od konvencionalne rutine
samo usputna riječ
odvezana od socijalnih aktivnosti
plutam
ne ulažem truda u nove nasade
među tim se pretvaram
da je sve uštimano
izgubila sam ritam
zvati ću te
odsjedat ćemo
toplina međuljudskosti
oslobođena igra svjetova
mašta vrije
glupost slaže pokušaje
odmah učimo
ponekad malo sporije
čari otkrivanja
bezgranične podloge svijesti
upijamo prah vodene stvarnosti
noć je
netko nas budi
bio je to samo san
mladenačke vječnosti
e da. sad primjetih da je i onaj stojeći neidentificirani kukac nestao negdje u prostramstvima moje sobe, znači da je i taj zapravo leteći. sad uopće ne znam gdje su. strašno!
miris morske tišine
kasno posljepodne
vuče tragove dana
snovima
osluškujući uzburkano mnoštvo
meškolje se misli
otkotrljat ću se tamo
na jedan tren ću biti dio
šljunčane plaže
ogrebst ću se o grižu
da mi ostane trag
slanog uzbuđenja
nemirne ljetne noći
ulaze u moje misli
pretvaraju se u djecu
koja ne znaju što čine
tumarajući uokolo
pretvaraju se u zlobnike
koji grizu, štrcaju, pikaju
pretvaraju se u velike spodobe
a tako su mali
nikad ne znam gdje su
jedan čas su tu
a onda opet nisu
vizualno neprivlačni
privlače moju pažnju
ja ih gledam
kako da se sprijateljim s njima?
prvo ću jednu o kukcima:
ma straše me ti kukci popravo!
evo sad ne mogu spat jer su mi dva neidentificirana u sobi, jedan leteći, a drugi još uvijek stoji na mjestu, već zadnjih 15ak minuta, pa još nije sigurno da li je leteći..uglavnom, kad ih vidim uspaničim se i sva se naježim, brrr.
Ne znam šta oće u mojoj sobi, imaju otvorena vrata i prozor i mogu otić gdje god žele, ali ne. tu su. i ja sad ne mogu spat. grrr
< | veljača, 2008 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
kratko slatko hm